Razmišljaš li o upisu studija koji pripada skupini pomagačkih zanimanja? Pri tome si u dilemi oko toga što odabrati: socijalnu pedagogiju, socijalni rad, pedagogiju, psihologiju ili rehabilitaciju? Tijekom razmatranja prednosti i nedostataka svake struke zasigurno si postavljaš pitanja poput čime se svaka od njih bavi, koje su prednosti i nedostaci svake oh njih, gdje možeš s određenom strukom raditi… Kako bismo razriješile sve tvoje dileme, u nastavku donosimo analizu svake od profesija te komentare/osvrte stručnjaka koji su završili navedene studije te se njima bave u praksi.

Pomagačka zanimanja – čudan naziv, što to znači?

Pojam pomagačka zanimanja ili pomagačke profesije u svojem korijenu sadrži riječ pomagati, pružati pomoć, što se povezuje uz činjenicu da je riječ o stručnjacima koji se bave pružanjem pomoći drugim osobama. Vjerojatno ti to sad zvuči dosta čudno jer svatko od nas barem ponekad pomaže drugima. No, ono što pomagačka zanimanja razlikuje od svakodnevnog pomaganja drugima je pružanje pomoći osobama kako bi riješile svoje životne probleme (Ajduković i Ajduković, 1996), kako bi se bolje nosile s teškoćama u kojima su se našle i slično. Sve u svemu govorimo o profesionalnom pomaganju, pružanju razumijevanja, podrške i potpore ciljnim skupinama/korisnicima s kojima stručnjaci u pomagačkim zanimanjima rade. Osim pomaganja, glavno obilježje tih zanimanja je neposredan/izravan/direktan kontakt s korisnicima/ciljnim skupinama osoba s kojima rade. Sada se vjerojatno pitaš tko su zapravo ti stručnjaci u pomagačkim zanimanjima/profesijama? Dakle, stručnjaci koji spadaju u skupinu pomagačkih zanimanja su: socijalni pedagozi, psiholozi, socijalni radnici, rehabilitatori/edukacijski rehabilitatori, pedagozi, liječnici i slično (Ajduković i Ajduković, 1996).

Preuzeto s: www.skole.hr

S kime točno rade stručnjaci pomagačkih zanimanja?

Stručnjaci u području pomagačkih zanimanja rade s različitim skupinama korisnika, a one uključuju: djecu, adolescente, mlade, odrasle osobe, obitelji, osobe starije životne dobi… Prije svega treba istaknuti da je riječ o korisnicima u potrebi, s raznolikim vrstama teškoća i problema (emocionalni, zdravstveni, intelektualni, problemi u ponašanju, problemi u međuljudskih odnosima…). U tom pogledu pomagačke profesije se najviše usmjeravaju na rad s problemima u ponašanju, emocijama i rad na međuljudskim odnosima (Žižak, 2014).

Koja bi obilježja stručnjak pomagačkog zanimanja trebao imati?

Iz do sada navedenog možeš vidjeti da je riječ o dosta zahtjevnom i sveobuhvatnom području rada s ljudima, koje zahtijeva specifična, stručna znanja i vještine. U tom pogledu poželjno je da stručnjaci unutar pomagačkih zanimanja posjeduju vještine kao što su: empatija (sposobnost razumijevanja osjećaja drugih, suosjećanje), altruizam (pružanje pomoći bez da se traži/očekuje išta zauzvrat), razvijene komunikacijske i socijalne vještine, razumijevanje, dobre vještine slušanja drugih, prihvaćanje različitosti, otvorenost prema novim iskustvima, visoka tolerancija, strpljivost, fleksibilnost u radu, vještine nošenja sa stresom, teškim i konfliktnim situacijama i slično. To zvuči dosta zahtjevno, zar ne? Sreća je u tome što nas fakulteti pripremaju za rad s gore navedenim skupinama korisnika i tijekom studija nas kroz razne kolegije potiču na razvoj postojećih vještina te nam omogućuju da steknemo/naučimo neke nove, poželjne, vještine. Prema tome, nemoj očajavati ako prilikom odabira studija ne posjeduješ sve te vještine. Najvažnije je od svega da imaš želju i sklonost raditi s ljudima, da imaš razumijevanje za potrebe i poteškoće drugih te da si spreman/a nastaviti učiti i „raditi na sebi“ u nastavku profesionalnog života (cjeloživotno učenje).

Što mogu očekivati radeći u struci?

Radeći u struci možeš očekivati raznolike situacije koje su prije svega dinamične, stresne, emocionalno zahtjevne, vjerojatno ćeš gotovo stalno biti u izravnom kontaktu s korisnicima, stalno ćeš se susretati s nekim novim situacijama koje će ti predstavljati izazov i kroz koje ćeš učiti…

Preuzeto s: www.agamoneethinks.com

Kako donijeti odluku jesu li pomagačka zanimanja za mene ili ne?

S obzirom da smo do sada primile mnogo upita vezanih uz razliku socijalne pedagogije i drugih pomagačkih struka, u nastavku ćemo ti detaljnije objasniti te razlike te ćeš uz pomoć njih procijeniti jesu li pomagačka zanimanja za tebe i koje od njih bi ti najbolje odgovaralo.

Na samom početku ističemo da informacije o razlikama između sva tri studijska programa (logopedija, rehabilitacije i socijalna pedagogija) na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu možeš pronaći OVDJE.

  • A sada ćemo zasebno analizirati sličnosti i razlike između studija rehabilitacije i socijalne pedagogije. Naime, glavna obilježja i sličnosti između oba studijska programa su za početak rad s ljudima (djecom, mladima, odraslima…), tijekom studija studenti imaju puno vježbi i kolegija na kojima često dolaze u izravan kontakt s korisnicima i putem toga iskustveno i kroz praksu uče ono što su do tada učili teorijski. Uz navedeno oba programa imaju prijemne ispite, a više o prijemnim ispitima možeš pročitati OVDJE. Po završetku preddiplomskog studija studenti rehabilitacije mogu odabrati jedan od tri ponuđena smjera: inkluzivna edukacija i rehabilitacija, rehabilitacija osoba oštećena vida i rehabilitacija, sofrologija, kreativne i art/ekspresivne terapije, dok socijalni pedagozi mogu odabrati jedan od dva ponuđena smjera: djeca i mladi te odrasli. Glavna razlika između dva navedena studijska programa odnosi se na skupine korisnika s kojima stručnjaci tih pomagačkih zanimanja rade. U tom pogledu, rehabilitatori svoj rad usmjeravaju na osobe s različitim vrstama intelektualnih i tjelesnih teškoća (oštećenje vida, sluha…) dok socijalni pedagozi rade s djecom, mladima i odraslim osobama s problemima u ponašanju, počiniteljima kaznenih djela, rade u području prevencije i slično. Više informacija možeš pronaći u našem odgovoru na pitanje OVDJE. Moramo naglasiti da je za sva 3 smjera konkurencija svake godine sve jača, a upisuje se vrlo mali broj studenata. Zato osim izvrsnih ocjena iz srednje škole i uspješno položene državne mature, motivacija za upis i rad zaista mora biti jaka i iskrena, te moraš biti siguran/a da je to ono što želiš raditi u životu.
  • Analizom sličnosti i razlika između studija socijalne pedagogije i socijalnog rada kao prvu i najvažniju razliku navodimo različite fakultete. Socijalni rad se studira u sklopu Pravnog fakulteta, dok se socijalna pedagogija studira na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu.  Uz navedeno ističemo da oba pomagačka zanimanja rade s korisnicima u potrebi, međutim, razlikuju se s obzirom na radna mjesta na kojima se zapošljavaju, u principima i pristupima radu te se u konačnici razlikuju u samom procesu izobrazbe za stručnjake. Studij socijalnog rada također ima dva modula na diplomskom studiju, pri čemu je jedan modul socijalni rad, a drugi socijalna politika. Kao i socijalni pedagozi, studenti socijalnog rada imaju organiziranu svojevrsnu praksu, koja se naziva terenska praksa i budućim stručnjacima može pomoći prilikom odlučivanja o tome s kojim skupinama korisnika bi više, odnosno manje željeli raditi. U pogledu korisnika s kojima rade i samih principa rada, socijalni pedagozi su konkretno usmjereni na probleme u ponašanju, na djecu i mlade u riziku za razvijanje problema u ponašanju, praćenje izvršavanja sudskih mjera te prevenciju problema u ponašanju. Socijalni pedagozi rade s djecom, mladima, obiteljima te odraslima kao pomoć i podrška u prevladavanju životnih problema te s počiniteljima kaznenih djela. Socijalni radnici u većoj mjeri obavljaju poslove vezane uz pravne/zakonske elemente rada, provode i nadziru tijek izvršavanja određenih mjera, rade s osobama starije životne dobi, s osobama s invaliditetom, djecom s teškoćama u razvoju, te općenito s marginaliziranim skupinama korisnika. Najvažnija razlika odnosi se na radna mjesta na kojima se socijalni radnici i socijalni pedagozi zapošljavaju. U tom pogledu socijalni pedagozi između ostalog rade u školama i drugim odgojno obrazovnim ustanovama, dok se socijalni radnici ne zapošljavaju u školama. Uz navedeno najveća razlika se pojavljuje u sadržaju studija koji pohađaju – pa tako socijalni radnici u značajno većoj mjeri uče raznolike zakone, pravilnike i druge pravne akte (obiteljsko pravo, radno, upravno pravo i socijalno pravo…) kojima se regulira područje njihova rada te stječu znanja iz područja ekonomije, menadžmenta, ljudskih prava, dok socijalni pedagozi veću pažnju usmjeravaju na stjecanje praktičnog i teorijskog znanja u kontekstu raznih skupina korisnika i radnih mjesta na kojima mogu raditi te se usmjeravaju na planiranje i provedbu raznolikih preventivnih aktivnosti i kampanji u području problema u ponašanju i mentalnog zdravlja općenito. Svaki od ova dva studija ima svoje specifičnosti, no treba istaknuti da su socijalni radnici i socijalni pedagozi kolege na radnim mjestima, sastavni su dio raznih stručnih timova te suradnjom i razmjenom znanja i vještina zajednički doprinose što kvalitetnijoj i sveobuhvatnijoj procjeni potreba i resursa korisnika s kojima rade. Više informacija o razlikama i sličnostima navedenih studija možeš pronaći OVDJE, a detaljnije informacije o studiju socijalne pedagogije OVDJE.
  • Kad govorimo razlikama i sličnostima u studijima psihologije i socijalne pedagogije na samom početku odmah ističemo najveću razliku, a to je da studenti psihologiju mogu studirati u sklopu različitih fakulteta i sveučilišta/gradova u Republici Hrvatskoj (npr. Filozofski fakultet, Hrvatski studiji, Hrvatsko katoličko sveučilište…), dok socijalnu pedagogiju mogu studirati samo na ERF-u u Zagrebu. Osim toga studij psihologije se u svojoj organizaciji razlikuje ovisno o upisanom fakultetu, pa tako neki fakulteti nude više, a neki manje prakse i izravnog učenja kroz rad s korisnicima, ali u suštini i teorijskoj osnovi svi studiji su vrlo slični. Osim razlika u samim studijima, psiholozi se u većoj mjeri bave istraživanjem mentalnih procesa i ponašanja pojedinca i grupa ljudi. U značajno većoj mjeri uče statistiku i raznolike metodologije provedbe istraživanja, prikupljanja i obrade podataka… Stečena znanja i vještine u konačnici koriste pri razumijevanju načina na koji ljudi funkcioniraju, a sve kako bi im pomogli u prevladavanju različitih životnih teškoća i podizanju kvalitete života. Uz navedeno psiholozi također mogu raditi na raznolikim radnim mjestima, sve ovisi o tome koji diplomski studij odaberu ili za koje područje se više opredijele. Pa tako mogu biti školski psiholozi, klinički, industrijski, organizacijski, psiholozi u savjetovanju, forenzički psiholozi, psiholozi u profesionalnom usmjeravanju… Sve u svemu posao koji psiholozi rade uvelike ovisi o radnom mjestu gdje se zaposle, a više o tome možeš pročitati OVDJE te na stranicama Zagrebačkog psihološkog društva.
  • I za kraj ćemo analizirati razlike i sličnosti između pedagogije i socijalne pedagogije. Pedagogiju možeš studirati na različitim fakultetima i u različitim gradovima, primjerice na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a više informacija o studiju na tom fakultetu možeš pronaći OVDJE. Na stranici E-usmjeravanja također imaš detaljan opis pedagogije kao struke. Ono što je važno istaknuti odnosi se na činjenicu da se pedagozi bave proučavanjem i istraživanjem područja rada vezanog uz odgoj i obrazovanje te primjenjuju ta znanja u različitim okruženjima u kojima rade. Spoznaje također koriste kako bi unaprijedili kvalitetu života pojedinca i društva u cjelini. Pedagozi se u najvećoj mjeri zapošljavaju u osnovnim i srednjim školama.

Nakon detaljnijeg pregleda i analize različitih pomagačkih zanimanja, u nastavku donosimo tablični prikaz radnih mjesta na kojima stručnjaci iz tih zanimanja mogu raditi te naglašavamo da su to samo neka od mogućih radnih mjesta za zapošljavanje. 

Socijalna pedagogija Psihologija Socijalni rad Rehabilitacija Pedagogija
Predškolske ustanove Predškolske ustanove Predškolske ustanove Predškolske ustanove Predškolske ustanove
Škole Škole Škole Škole Škole
Dječji domovi Dječji domovi Dječji domovi Dječji domovi Dječji domovi
Domovi za odgoj Domovi za odgoj Domovi za odgoj Centri za rehabilitaciju Učenički domovi
Učenički domovi Učenički domovi Učenički domovi Bolnice i domovi zdravlja Nevladine organizacije
Sudovi Sudovi Sudovi Savjetovališta  
Državna odvjetništva Državna odvjetništva Državna odvjetništva Centri za mentalno zdravlje  
Kaznionice i zatvori Policija Kaznionice i zatvori Nevladine organizacije  
Odgojni zavodi Vojska Odgojni zavodi    
Probacijske službe Kaznionice i zatvori Probacijske službe    
Centri za mentalno zdravlje Odgojni zavodi Centri za mentalno zdravlje    
Savjetovališta Probacijske službe Savjetovališta    
Psihijatrijske ustanove Centri za mentalno zdravlje Psihijatrijske ustanove    
Nevladine organizacije Savjetovališta Nevladine organizacije    
Domovi zdravlja i bolnice Psihijatrijske ustanove Domovi zdravlja i bolnice    
Centri za socijalnu skrb Nevladine organizacije Centri za socijalnu skrb    
Obiteljski centri Domovi zdravlja i bolnice Domovi umirovljenika    
Stručni suradnici u raznolikim korporacijama/firmama Centri za socijalnu skrb   Poliklinika za zaštitu djece i mladih    
 Policija Kadrovske službe poduzeća   Domovi socijalne skrbi    
  Domovi socijalne skrbi   Ljudski resursi   Tijela državne uprave    
    Domovi socijalne skrbi   Razvoj ljudskih potencijala    

S obzirom na to da društvo sve više prepoznaju dobrobiti i kvalitete stručnjaka pomagačkih profesija, javlja se sve veća potražnja među učenicima/budućim studentima za upis na navedene studije. Prilikom odlučivanja o tome koji bi ti u većoj mjeri mogao odgovarati, u nastavku donosimo iskustva mladih kolega koje se u praksi bave pomagačkim zanimanjima.

Preuzeto s: www.psiholjub.com

Valentina, psihologinja u Centru za socijalnu skrb: “Psihologija je predivna znanost, zanimljiva i široko primjenjiva u bilo kojoj sferi ljudskog djelovanja. Nakon završenog studija psiholozi mogu raditi u vrtićima, školama, sustavu socijalne skrbi, ljudskim resursima, klinikama i ostalim zdravstvenim ustanovama, u znanstvenoj djelatnosti i brojnim drugim područjima, što je velika prednost u odnosu na druga pomagačka zanimanja. Za rad u bilo kojem području psihologije potrebno je, po meni, prvenstveno voljeti ljude i imati povjerenja u njihove kapacitete. U radu s klijentima/korisnicima/pacijentima potrebno je mnogo strpljenja, razumijevanja i empatije, što ponekad dolazi “prirodno”, a ponekad je zahtjevno. Meni je osobno na početku bilo izazovno “ne nositi posao kući” i prilagoditi vlastita očekivanja od osoba s kojima radim. Kako bi se što lakše nosili s izazovima posla, važno je kontinuirano se usavršavati. Psihologija je zato idealna za nas entuzijastične pojedince koji smo se, osim radu s drugima, voljni posvetiti radu na sebi.”

Mateja, socijalna pedagoginja u Psihijatrijskoj bolnici Rab: “Rad u bolnici je dosta izazovan te kao i svako radno mjesto ima svoje prednosti i nedostatke. Glavni nedostaci se odnose na činjenicu da neki kolege još uvijek ne znaju točno čime se socijalni pedagozi bave te nas zbog toga ne uključuju u određene procedure i aktivnosti. Uz navedeno, rad s pacijentima je jako izazovan u pogledu toga da stručnjaci moraju biti dosta oprezni oko toga što i kako govore jer se pacijenti „love za svaku riječ“. Od prednosti bih istaknula slobodu izbora oko toga kada ću voditi grupe, koje skupine pacijenata ću uključiti te sama biram što ću raditi s njima. Također, uz redovne/predviđene aktivnosti mogu provoditi i raznolike kreativne radionice kao što su radionice slikarstva, tečaj fotografije i slično. Uz navedeno, puno podrške dobivam od strane drugih kolega pomagačkih zanimanja te od strane medicinskih tehničara i medicinskih sestara. Jako dobro se osjećam kada mi se pacijenti zahvale na nečemu, kad razgovaram s njima ili kad traže moj savjet. Tada imam dojam da je moje mišljenje bitno i da ga oni cijene. Također, super mi je vidjeti kad netko od pacijenata napravio nešto po prvi put u životu ili na radionici. Iako je riječ o sitnicama, one su ipak važne jer te potiču i motiviraju na daljnji rad.”

Silvio, rehabilitator u OŠ “Breznički Hum“: „Završio sam Edukacijsko – rehabilitacijski fakultet, modul Rehabilitacija osoba oštećena vida. Ovaj Fakultet bi preporučio svima onima koji imaju u sebi „pomagačku crtu“ te isto tako, rješavati probleme roditelja i učenika s raznim teškoćama za koje „normalni“ ljudi nemaju razumijevanja, a prije svega, zbog ne znanja i ne informiranosti. Ti problemi nisu mali niti lako rješivi. Vrlo često se radi o dugotrajnim procesima koji mogu završiti i neuspješno, unatoč našem trudu, jer da bi se takvi problemi riješili potrebna je koordinacija više ljudi i službi općenito, a koja dosta često izostane. Ako se ne osjećate tako i niste spremni na razno razne kompromise, prelaženje i rješavanje mnogih stvari koje se ne tiču završene struke, tada ovaj Fakultet nije za vas. Ono što mi se generalno sviđa u mojoj struci je težnja da nekom poboljšamo kvalitetu života te da određenoj osobi i/ili osobama vratimo osmijeh na lice, unatoč njihovim teškoćama i vrlo često napornim rehabilitacijama, izoliranosti od sustava, a koji je ponekad subjektivan, a ponekad realan i sl. Navedeno nije lako postići, ali kada se postigne osjećaj je sjajan jer znate da ste u nešto ili nekoga uložili svoj  trudi i da se isplatilo.  Neke od aktivnosti koje radim u OŠ “Breznički Hum” kao stručni suradnik su: individualni rad s učenicima, a sve radi ublažavanja njihovih teškoća, predlažem i pišem stručna mišljenja za učenike koje onda šaljem pedagoginji, učiteljima, a povremeno i psiholozima ako učenik ide na procjenu. Navedeno radim pomoću mjernih instrumenata, razgovorom s učiteljima te individualnim radom, vodim razgovore s roditeljima, a u svrhu informiranja i predlaganja što i kako da pokušaju napraviti da bi olakšali svojem djetetu pa posljedično i sebi ionako tešku situaciju. Zajedno s učiteljima pišem i predlažem što i kako napisati u IOP-ima (strategije podrške za učenike) radi boljeg razumijevanja i lakšeg praćenja razvoja učenika u odgojno – obrazovnom procesu i sl. Ono što svakako smatram da bi ne samo bilo dobro poboljšati, nego nužno jest izrada novih dokumenata za učenike s teškoćama jer su postojeći prestari i vrlo često ne upotrebljivi s obzirom na vrijeme, nove tehnologije, nove spoznaje na razini struke i sl. Isto tako nužno je napraviti zakonsku regulativu po pitanju pisanja IPP-eova i IOP-a zbog toga što se vrlo često događa da neke kolege to pišu, a neke ne, da roditelji ponekad pristaju ili se „odjednom“ predomisle da ipak ne bi išli po izmijenjenom programu za svoje dijete, da roditelji vrlo lako mogu ne pristati na odgodu programa školovanja, iako bi po sposobnostima njihova djeteta to bilo ponekad najbolje rješenje i sl. Navedeni dokumenti bi trebali biti temelj odnosno polazišna točka da znamo što procjenjujemo, koga, zašto i s kojom svrhom, a time bi se time uredio sustav rada.

Katarina, pedagoginja u OŠ “Viktora Kovačića”: Stručni suradnik pedagog u školi obnaša mnoge dužnosti, kao što su: planiranje vlastitog stručnog rada, sudjelovanje u pripremi školskog kurikuluma i Godišnjeg plana i programa rada škole, sudjelovanje u radu učiteljskog i ostalih vijeća, suradnja s lokalnim zavodom za zapošljavanje te izrada plana i programa za profesionalno usmjeravanje učenika, provođenje akcijskih i drugih istraživanja, sudjelovanje u provedbi školskih projekata, praćenje i analiza nastave te predlaganje načina i sadržaja za unapređivanje i poboljšanje nastave, suradnja s lokalnom zajednicom te drugim institucijama i organizacijama u okružju škole, vođenje raznolike i mnogobrojne dokumentacije. Kao jednu od glavnih zadaća stručnog suradnika pedagoga istaknula bih odgojno-obrazovni i savjetodavni rad s učenicima, roditeljima, kolegama učiteljima, razrednicima, pripravnicima te usku suradnju s kolegama u stručnom timu (psihologom, edukacijskim rehabilitatorom) s kojima se zajednički planira rad s učenicima s poteškoćama u razvoju te rad s darovitim učenicima. Osobno smatram da bi se na odabir ulaska u ovu struku trebale odlučiti osobe koje su komunikativne, energične, društvene, otvorene, spremne „uhvatiti se u koštac“ sa različitim situacijama, empatične, strpljive, samostalne ali istovremeno spremne na svakodnevnu suradnju i timski rad, kreativne te osobe koje vole raditi s ljudima i posjeduju dobro razvijene interpersonalne i komunikacijske vještine. Kao i u drugim pomagačkim strukama, pedagozima je vrlo važno kontinuirano se stručno usavršavati. Osobno mi je, zasad, najveći izazov rad s učiteljima i roditeljima.

Valentina, socijalna radnica u Centru za socijalnu skrb: “Socijalni rad je profesija prilikom koje se u radu susrećemo s različitim korisnicima koji su se našli u teškim situacijama i situacijama koje ponekad socijalni radnik osobno ne može prihvatiti. Primjerice, socijalni radnici zapošljavaju se u zatvorima i kaznionicama pa ukoliko neki socijalni radnik ne može razumjeti počinitelja kaznenog djela i prema njemu pokazati poštovanje zbog osobnih razloga, on ne može s njime djelotvorno raditi na ponovnom uključivanju u zajednice. Dakle, veliki izazov fakulteta je priroda posla i profili ljudi s kojima se socijalni radnici susreću, kako kao studenti na fakultetu tako i u samom radu. Netko ne može raditi s osobama s invaliditetom, netko s počiniteljima nasilja ili drugih kaznenih djela, netko ne može sa starijima, dok netko ne može s djecom. Stoga je važno osvijestiti sebe i vidjeti s kojim skupinama korisnika ne bi mogli raditi te vidjeti što se može po tom pitanju učiniti (npr. tražiti zaposlenje tamo gdje bi se dobro kao socijalni radnik snašali). Prilikom rada treba imati na umu da za svakog korisnika ne postoji isto rješenje, makar različiti korisnici imali slične situacije. Uz individualan pristup svakom korisniku, važno je da socijalni radnik, između ostalog, iskazuje mnogo razumijevanja, empatije i poštovanja. Obzirom da u sustav socijalne skrbi uglavnom dolaze osobe s teškim životnim situacijama, važno je naučiti kako odijeliti posao od privatnog života i „ne nositi ga kući“ što je jedan od glavnih izazova ove profesije. Važno je pričati s kolegama, pohađati supervizije ili pronaći druge načine kako se lakše nositi s time. Također, obzirom da se neprestano provode različita istraživanja, izuzetno je važno pohađati edukacije, stručne skupove i seminare te se na taj način dodatno usavršavati kako bi korisnicima mogli pomoći najbolje što se može.

Korištena literatura:

Ajduković, M. (1996): Sindrom sagorijevanja. U: Ajduković, M. i Ajduković, D. (ur.): Pomoć i samopomoć u skrbi za mentalno zdravlje pomagača. Zagreb: Društvo za psihološku pomoć, 21- 29.

Žižak, A. (2014): Simboličke i stvarne granice socijalne pedagogije u Hrvatskoj. Kriminologija i socijalna integracija, 22, 1, 153-181.

Piše: Lorena Rukav, mag.paed.soc.

Objavljeno: 05/08/2019

Koliko ti se naš članak svidio?

[Total: 0    Average: 0/5]
Ako imaš dodatnih pitanja ili ti nešto nije dovoljno jasno, obrati nam se ovdje ili u komentaru ispod teksta!

P.S.
Lajkaj nas na fejsu!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.